Uspinjući se stubama, kapetan Koons preispitivao je svoj tekst istovremeno pozivajući potisnute i neželjene slike logora. Tresle su mu se noge kao nikad, ali u neku ruku bio je i sretan što je on taj koji treba ispričati priču i upravo zbog toga je osjećao nelagodu. Ta dva suprotna osjećaja učinila su njegovo tijelo nesvjesnim. Nije se uspuhao. Nije se oznojio. Odluči, pred vratima, kako će to odglumiti kao nikad u svojem životu, bolje nego u logoru. Pozvoni…

Bez obzira na razgovore prije, znala je da je narednik čovjek koji ne bira riječi. Bojala se kako će to ispasti, jer još je malo njeno dijete. Ali, svejedno je u nemalom strahu odlučila to dopustiti. Nekako je znala da to mora proći, razumjela je vojni kod, dužnost i riječ. Otvorila je vrata i uvela kapetana.

Bio sam premlad da bi razumio, ali sam mogao osjetiti.

Tog nedjeljnog jutra, dok sam gledao svoj omiljeni program, a na njemu omiljeni crtić došao je taj vojnik,

- Butch? – rekla je majka.
- Butch, prestani gledati TV na trenutak.
- Da?
- Imaš posebnog gosta.
Sjećaš li se kada sam ti rekla da ti je tata umro u logoru za ratne zarobljenike?
Pa, ovo je Kapetan Koons.
On je bio u logoru za ratne zarobljenike s tvojim tatom.

mama ga je predstavila, nisam zapamtio ime, ali sam bio svjestan da je to prijatelj moga pokojnog tate. Bio je obučen kao da je došao s parade, imao je to vojničko odijelo i svašta po njemu…

Mama je djelovala dosta mirno, jer pri spomenu tate inače nije ostajala mirna. Uvijek bi joj se neka tuga navukla na lice, suza potekla… Skužio sam kasnije da je to već od prije dogovoreno, taj njegov dolazak. Možda su se već njih dvoje ispričali i sve što je trebalo, tako da je mami sada bilo lakše. Ostao sam samo ja za odraditi, a što sam ja znao, bio sam dijete od svojih 9-10. I onda je on kontrolirano izbacio tajnu sve iz sebe…

- Zdravo, mali čovječe. – rekao je kapetan.
Dečko, čuo sam mnogo toga o tebi.
Vidiš, bio sam dobar prijatelj sa tvojim tatom.
Bili smo u Hanoiu, u toj paklenoj rupi, zajedno više od pet godina.
Nadajmo se da nikada nećeš morati iskusiti to, ali kada su dvojica ljudi u toj situaciji kao što smo bili tvoj otac i ja naročito ako to traje toliko dugo, prihvatiš određene obaveze od onog drugog.
Da sam ja bio taj koji nije uspio, general Coolidge'd bi sada pričao sa mojim sinom Jimom.
Ali ispalo je tako, da ja razgovaram sa tobom.
Butch...

Nisam skidao pogled s njega.

Imam nešto za tebe.
Ovaj sat koji imam...
Naručio je tvoj pradjed u toku Prvog Svjetskog rata.
Kupljen je u maloj prodavaonici u Knoxvilleu, Tennessee.
Napravila ga je prva tvrtka koja je ikada pravila ručne satove.
Do tada su ljudi nosili džepne satove.
Kupio ga je vojnik Doughboy Erine Coolidge dana kada je isplovljavao za Pariz.
Ovo je bio sat tvoga pra-pra djeda, i nosio ga je svaki dan dok je bio u tom ratu...
Kada je odslužio svoje, vratio se kući, tvojoj pra-pra baki, skinuo je sat, i stavio ga u staru limenku od kave u njoj je ostao, dok tvoj pradjed, Dane Coolidge, nije pozvan od strane njegove zemlje, da ode preko mora i da se bori sa Njemcima još jednom.
Ovaj put su to zvali Drugi Svjetski rat.
Tvoj pra-pra djed je sat dao, ovaj sat tvom pradjedu, za sreću.
Na žalost, Danova sreća nije bila kao njegovog oca. Dane je bio marinac, i poginuo je sa ostalim marincima u bitci kod otoka Wake.
Tvoj pradjed se suočio sa smrću.
Znao je.
Nitko od tih momaka nije imao iluzije da će živ napustiti otok.
Tri dana prije nego što su Japanci zauzeli otok, tvoj pradjed je zamolio topnika na transporteru, po imenu Winocki čovjeka koga nikada prije nije vidio da odnese njegovom malom sinu, koga nikada nije vidio uživo, njegov zlatni sat.
Tri dana kasnije, tvoj djed bio je mrtav, ali Winocki je održao riječ.
Kada je rat završen, posjetio je tvoju prababu,
i donio njenom sinu zlatni sat njegovog oca.
Ovaj sat.
Ovaj sat je bio na ruci tvoga oca kada je oboren iznad Hanoia. Bio je zarobljen, i poslan u vijetnamski logor za ratne zarobljenike.
Znao je da ako žuće vide taj sat, bit će mu oduzet.
Tvoj pokojni otac je ovaj sat vidio, kao tvoje rođenjem stečeno pravo. Bio bi proklet ako bi itko od tih žuća pipnuo tvoje rođenjem stečeno pravo, pa ga je sakrio na jedino mjesto na koje je mogao sakriti nešto – u guzicu.
Pet dugih godina nosio je ovaj sat u guzici.
Umro je od dizenterije i dao mi je ovaj sat.
Sakrio sam ovaj neugodan komad metala u guzicu i držao ga tamo dvije godine.
Onda nakon sedam godina, poslan sam kući svojoj obitelji...
I sada mali čovječe, dajem ovaj sat tebi.

Uzeo sam sat.



Ne možeš puno prtljati po Tarantinu :)