Sylvie se promijenila. Nije u jednom trenutku, trajalo je, ali i dalje ne znam zbog čega.

Djeca su velika, na svom putu. Javljaju se, s vremena na vrijeme dođu na organizirani ručak s naše strane. A danas je taj dan.

Restoran je blizu stana, atmosfera nije baš domaća, ali nama je kao doma. Hrana je dobra, kao što je Sylvie nekad radila, zna biti preglasno, što ponekad iritira, zato biramo one toplije dane – na terasi. Čekamo Jeana i Ruth da se jave. Stol sam davno rezervirao sa svih šest mjesta – Jean je u braku s Evette i imaju Ericu. Mala je živo srebro. Ruth ne misli o braku. Puna je slobodoumnih ideja, sva je prava i ispravna, bezkompromisna i često smo bili u sukobu kad smo živjeli zajedno.

Sylvie i ja smo u ranim pedesetima. Sve u svemu rekao bih da su to dobro uložene godine, pa i usprkos tome što se prije valjda godinu dana, meni bezrazložno, povukla u sebe. Postala je prekomjerno ozbiljna, tiha, povučena, mada je ponekad slučajno presretnem u nekom veselom raspoloženju, obično kad dođem doma s posla, ali to raspoloženje traje vrlo kratko. Kao da se mojim prisustvom raspline.

Stavljam kravatu, ona izlazi iz kupaonice. Skoro je gotova. Kaže mi još dvije minute, znam da ću čekati barem petnaest, sjedam pred TV i mijenjam programe. Zvoni telefon. Jean je u gradu.

Čekamo vas! – kažem, mada još nismo tamo. Znam da ćemo biti, jer dok on dođe do centra, imamo i 25 minuta vremena.

Silazimo. Na cesti savijam ruku u laktu i pružam ga prema njoj. Bezizražajno, ne gledajući, hvata me ispod ruke i u to prilazimo punoj terasi.

Dogovoreni stol je namješten. Pridržim joj stolac. Smjestimo se.

Znaš – kaže – dugo sam razmišljala kako da ti ovo kažem i nisam našla pametniji način od otvorenog razgovora, pa ću ti otvoreno i reći. Možda sad nije prava prilika, ali za neke riječi nikad nije pravo vrijeme.

Osjećam kako mi srce ubrzava. Namjestim se kao ležerno u stolac, zapalim cigaretu.

„Odlazim.“

Ah, to je to. Zato se prema meni ponašaš tako kako se ponašaš.

„I ne želim te vidjeti više.„

Nasmiješim se.

Zašto? – pitam.

„Znaš ti dobro. „

Ne znam. – kažem.

A znam. Samo ne znam kako ona zna. Ili je nešto drugo u pitanju? Ma ne, sigurno nije. Ili je možda našla nekoga?

„Ona pekarica.“

Pekarica? – ponovim i nasmijem se.

„Ne pravi se lud.“

Draga, ali možeš li pretpostaviti uopće da sam s nekom pekaricom? Ne zvuči li to i tebi smiješno?

„Nije mi više ništa smiješno. Ona mala iz pekarnice Rue Lebouteux. Hoćeš reći da nemaš ništa s njom?“

Nemam. Kad je to pekarica bila u mojoj kategoriji? Pa ne bih to iz poštovanja prema tebi mogao napraviti. Je li to razlog tvog neuobičajenog ponašanja sve ove mjesece? Pa ti si smiješna. Dođi ovamo.

Zagrlio sam je. Nasmijala se. Znao sam da sljedeće jutro neću morati tražiti zamjenu za mrzovoljnu Sylvie.

Konobar! Paoulo, molim Vas šampanjac za dvoje.

Vrijeme je da nazdravimo tvom povratku. – kažem joj.

Gledao sam prema Jeanu koji je ulazio na terasu i ne, tada nisam primjetio njen zavjerenički pogled upućen Paoulu, mladiću širokih prsa i blistavo bijelog osmijeha koji nas je služio već mjesecima, dok joj je sipao šampanjac…