S djecom našom

24 studeni 2015

Jednoga dana, draga moja, odlučit ćemo. I krenuti. Ili će doći samo po sebi ili prirodi stvari. Što će biti brže ili bolje nije trenutno ili uopće bitno, ali sigurno će se dogoditi.

Ti ćeš uzeti moje, žensko dijete. I pomoći mu da odraste, prestane plakati po noći kada se probudi samo, da istog trenutka preživi prazninu kreveta i hladan jastuk pored sebe dok se opet ne popuni i ne utopli, da zna odabrati haljinu i koje cipelice idu uz, da je durenje odraz nezrelosti i nesigurnosti, a priča sasvim nešto drugo. I da su tajne ono bez čega ne možemo, a opet da ih dijelimo s onima do kojih nam je stalo. I uvijek imamo po koju, ali na kraju nestanu prije nego li mi sami. I ne vrijeđaju onog tko ostaje. Pričat ćeš joj dugo, ona će upijati svaku tvoju riječ, jer u tebi vidi sve ono što u meni ne vidi.

I uzet ću ja u isto vrijeme dijete tvoje. Također žensko. Pedantno, iznad prosječno pametno, princezasto, prestrašeno. Primit ću je za ruku i podići, kao što ti podižeš moje. Trudit ću se i više i bolje. Stat ću između straha i more, kao što otac stane da bi zaštitio dijete svoje, ukloniti prepreke – one velike, ostaviti male. Da se lome same i pod sićušnim nogama obore. Da osjeti samopouzdanje, drvo, vlat trave i miris svake godišnje mijene. Da zna vidjeti. Čuti. Razmišljati. Dijeliti. I ljubiti. Najviše ljubiti.

I nitko im više neće moći ništa jer sunce ćemo zamoliti da nad njima vječno blista.

A kad djecu našu postavimo na noge, bez straha i tajni.

Ostat ćemo sami.

Ti i ja.

(Možda ćemo već biti stari, pognuti, ishlapjeli, ja ćelav, ti sa slušnim aparatom, oboje s križoboljom i svakakvom boljom, ali znam... da će tvoja ruka tada biti ispod moje i da se neće znati, dok puževim korakom budemo forsirali Trg, tko tu koga vodi i pridržava – ti mene ili ja tebe.)


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.